Da odmah raščistimo: satarašijada je bila 2. kolovoza. Danas je rujan. Matematika nije na mojoj strani.
Imam i klasične izgovore, sezona, berba, narudžbe, boce ali istina je jednostavnija: bilo mi je ljepše ponovno gledati slike nego sjesti i napisati tekst. Pa evo ga sad, s mjesec i kusur zakašnjenja, ali s pričom koja se vrijedi ispričati.
Ukratko: Ignero je bio jedan od sponzora treće Hercegovačke satarašijade na Gaucho Ranchu u Trebižatu, i svaka natjecateljska ekipa dobila je svoju bocu Ignera No. 3.
Što je uopće satarašijada
Ako nisi bio: to je natjecanje u spravljanju sataraša, jela koje kod nas svaka kuća radi malo drugačije, a svi tvrde da je njihov najbolji.
Treće izdanje okupilo je 12 ekipa. Vatre se pale poslijepodne, tave se griju, žiri obilazi, a oko toga se vrti ono glavno, ljudi iz cijele Hercegovine na jednom mjestu, uz Trebižat, bez žurbe. Glazba, domaća ponuda, djeca po ranču. Tip događaja koji ne moraš objašnjavati, samo dođeš.
Zašto sam htio da Ignero bude tu
Sataraš je jelo od par sastojaka. Paprika, rajčica, luk, ulje, sol i strpljenje. Nema se iza čega sakriti ili je povrće dobro i pošteno pirjano, ili nije.
Ignero radim po istoj logici. Paprika, čist okus, ništa suvišno i bez dvadeset sastojaka na etiketi da se nešto pokrije. Zato mi je ovakav događaj legao odmah: to je moja publika, ljudi koji znaju razliku između domaće paprike i one koja je putovala tri tjedna.
I da budem iskren, ima tu i jedan sasvim praktičan razlog. Nema bolje reklame za umak od dvanaest ekipa koje ga otvore na licu mjesta i odmah ti kažu što misle.
Po jedna boca Ignera No. 3 za svaku ekipu
Svaka od 12 ekipa dobila je svoju bocu Ignera No. 3, onako kako ide i u shop. Namjerno prije ocjenjivanja, ne poslije.
Nije poanta bila da moj umak uđe u nečiji sataraš, sataraš se radi kako se u kući oduvijek radio i tu ja nemam što tražiti. Poanta je bila da boca stoji na stolu dok se kuha, proba i raspravlja koliko još paprike ide unutra. Tko hoće, kapne. Tko neće, jede svoje. Tako to i inače najbolje radi.
No. 3 je i inače umak koji ne napada nego otvara apetit, pa se dobro uklopio u jelo koje se jede na žlicu i u društvu.
Najbolji sataraš: HKUD „Sv. Ante” Višići
Žiriju nije bilo lako, ali titulu je odnijela ekipa HKUD „Sv. Ante” Višići. Čestitke njima i svima ostalima koji su cijelo poslijepodne stajali nad tavom po hercegovačkoj vrućini, to je posao, ne hobi.
Sataraš i ljuti umak: kako to složiti da ne pregaziš jelo
Ovo je dio zbog kojeg su me najviše pitali na ranču, pa da bude zapisano.
– Dodaj na kraju, ne na početku. Ljutina se dugim kuhanjem izgubi, a aroma ispari. Kap-dvije preko gotovog tanjura daju puno čistiji okus.
– Ne u cijelu tavu. Ako kuhaš za deset ljudi, ne ljuti svima. Stavi bocu na stol i pusti da svatko sam dozira.
– Uz kobasicu, pancetu ili meso s roštilja ljutina lijepo presiječe masnoću, o tome sam pisao ovdje.
– Kreni s malo. Uvijek se može dodati, oduzeti se ne može. Klasična greška, a ima ih još: najčešće greške kod korištenja ljutih umaka.
Ako nisi siguran koji umak ide uz što, tu je i vodič za biranje umaka za svako jelo.
Vidimo se na četvrtoj
Hvala Tihi i ekipi Gaucho Rancha na pozivu i na tome što ovu priču drže živom već tri godine. Ovakvi događaji rade za cijeli kraj puno više nego što se na prvu čini.
Ako si bio na ranču, probao umak i sad ga tražiš — Ignero No. 3 te čeka u shopu. A ako čitaš ovo i planiraš ekipu za dogodine: javi se, boce su tu.
Sljedeći post neću pisati mjesec dana. Vjerojatno.
P.S. Galeriju slika možete pogledati na Herons.info